Mentalna Masturbacija

a.k.a. Intelektualna Onanija

25.12.2018.

Evolutivne misli mentalno usamljenog... možda jednog dana Čovjeka

Sjećam se, kad sam klinjo bio, scena iz domaćih TV programa u kojima je studentima bauk bio Marksizam (i Ana Karenjina srednjoškolcima) i ta fotografija bradatog strašnog Marksa mi je stalno bila u kutu oka. Uvijek je to bilo u nekom tonu komedije, ali kako sam bio mali, a odrastao u partijskom ambijentu, nisam razumio taj momenat komedije... Za vrijeme i par godina nakon rata, već tinejdžer, dohvatio sam se tog strašnog Marksovog pisanja i počeo shvatati zašto je pred rat sve to postalo komedija i tako plasirano populaciji kroz medije pripremalo ljude za novi način života. Znate šta sam shvatio nakon što sam jedno veče spustio pročitanu knjigu na pod, pored Hobita i Neuromansera? Tanka je linija između žanrova te tri knjige. Epska fantastika, naučna fantastika, a onda socijalna fantastika. Poenta je da sam veći dio svog života proveo u mašti i željama i težnjama i nešto u radu da bar jedan dio priče iz tih knjiga ne bude samo puka fantastika, nego nešto što bih mogao iskusiti i u realnom Svijetu. Još nisam uspio da se zadovoljim, ali nisam ni prestao da se trudim! Fakat je da su ljudi kao vrsta, tehnološki evoluirali na nivo kad je ono što smo kao djeca čitali u SF literaturi sada realnost, ali mentalno smo na nivou koji je vremenski bliži dobu "osvajanja Amerike", gdje je razlika između života i smrti bila definisana frazama "trbuhom za kruhom" i "ko je jamio, jamio je". Teško je kao društvo/narod preživjeti tranziciju socijalizam/kapitalizam ka demokratiji, kad nema plana, nema vizije i nema transparentnosti u radu naših predstavnika, koji ni sami nemaju pojma šta se dešava i kako svaki njihov nespretni korak odjekuje u praznim halama koje zovemo društveni poredak. Niko tamo više ne obitava! Polovina nas se sad okuplja u vjerskim objektima, a druga polovina je po kafanama i kladionicama. Ni jedni ni drugi nemaju pojma šta tamo rade, ali su sigurni da ih tamo niko neće tjerati da bilo šta rade!

Svi su zaboravili da je "rad stvorio čovjeka" kako reče Engels. Pitam se.... šta smo to mi danas, kad je većini rad samo osnova za život, puka egzistencija, dok je progres samo atavistična misao, a budućnost samo nova verzija operativnog sistema za smartfon?

Velika je razlika između ljudi koji su i čitali/čitaju knjige i konzumiraju filmove/TV/Internet i onih koji ne rade ono prvo. Knjiga je kompleksan medij, gdje je Čovjek sam naspram ideje, u tišini, u mislima koje se prepliću sa mislima pisca knjige - jedan na jedan! Vrijeme tu stoji, pa se uvijek možeš vratiti i pročitati pasus ponovo, da shvatiš šta ti je pisac htio poručiti, da se izboriš sa materijom koja ti je plasirana i da tako, kad knjigu pročitanu spustiš na policu, da imaš stav o onome što si upravo pročitao ili pročitala. Velikim dijelom: Filmovi, TV, Internet.... su koncipirani upravo tako da ti ne dozvole taj luksuz vremena da se potpuno posvetiš ideji koja ti se plasira, nego ti ideju upakuju u šarenilo komedije, farse i tragedije, interpetiraju je za tebe, poslažu ti sve kockice i ti to samo upiješ i klimneš glavom. Često je to toliko razvučeno, da nisi ni pri svijesti šta ti se plasira, ali kontinuiranim ponavljanjem, ti usvajaš koncepte koji drže naše društvo na okupu, ne zato što su te ideje solidne osnove za efikasno i progresivno društvo ljudi, nego su ljudi indoktrinirani da vjeruju da jesu i prestrašeni da možda nisu.

"Mislim, dakle postojim!" - reče Dekart i objasni u svojim spisima ta svoja razmišljanja. No, Budizam uči da iza misli nema onoga koji misli, jer je sama misao onaj ili ona ko misli i ako uklonite misao, nemoguće je pronaći onoga ili onu koji misle. I jedna i druga filozofija, u parafrazi, imaju isto za rezultat! Ako ne misliš i ako nema misli o kojoj ćeš misliti... ti ni ne postojiš. Postoji tvoje tijelo, fizički, kao alat, kao gradivni materijal društva, ali su te građevine prazne, privremene i samo trošak.

Zašto trošak? Pa ako uzmemo za fakat da skoro ni ne postoji neka "država" koja nema neki materijalni dug prema nekoj drugoj "državi", pitanje je kome smo svi mi to kolektivno, kao vrsta, dužni i šta smo to dužni?

Evo za primjer, da napravim jednu jednostavnu šemu! Status ZERO! Imamo 10 država na našoj planeti sa tačno definisanim granicama i izgrađenom osnovnom infrastrukturom za eksploataciju prirodnih resursa. Kako su prirodni resursi nasumično raspoređeni, logično je da niti jedna država nema sve resurse, ali većina ima nekih resursa viška. Ta država će da ponudi taj višak drugim državama koje nemaju taj resurs i logično bi bilo da za uzvrat traži druge resurse kojih nema, a te druge države ih imaju viška. No, kako svaka država ima svoj monetarni sistem (mjerilo vrijednosti) i nije isti za svaku državu, jer je logično da će sve napravljeno od resursa kojih imamo u višku da bude manje teško za imati, pa samim tim i platiti, nego ono što se pravi od resursa kojih nemamo dovoljno i za šta je često potrebno transportovati i platiti u više koraka i u nesrazmjernom odnosu, dolazimo do situacije koju imamo danas u Svijetu. Da države razmjene resurse u ravnomjernom odnosu bez profita, mjerila vrijednosti bi bila ista za sve države, jer bi cijena proizvoda bila veća samo za troškove transporta i svi bi imali isti monetarni sistem, primjenjiv na svaku situaciju. Čak korak dalje, da taj transport anuliramo kroz neplaćeni, dobrovoljni rad populacije, berza ne bi ni postojala. Čista Utopija, gdje su cijene jednog proizvoda identične globalno, gdje su rad i trud i sposobnost, globalno, podjednako nagrađeni materijalno i metafizički... Ali ne! Države su smislile i odlučile... zapravo MI, članovi države, mi koji mislimo, smo smislili i odlučili da ipak u našoj državi ono što mi imamo mora biti vrijednije od onoga što imaju naše susjedne države. Mi tražimo da naš resurs bude dva puta vrijedniji od resursa neke druge države. Kad su ovi iz druge države skontali kako mi mislimo, složili su se i utvrdili da je njihov resurs takođe dva puta vrijedniji od resursa koji mi nemamo, a oni imaju. Kako smo i mi i oni skupili istu količinu viška tog resursa za trgovinu, dogovorili smo se da ne razmjenjujemo resurse, jer se nikako ne možemo dogovoriti da svi budu zadovoljni, nego ćemo mi njima prodati resurse za našu valutu, za naše mjerilo vrijednosti, a oni će nama prodati njihove resurse za njihovu valutu, tj. njihovo mjerilo vrijednosti. Automatski je nastala institucija koja će biti interface/medij da bi se ove transakcije mogle obaviti i koja će izmjeriti vrijednosti u svim državama, definisati odnose i pravila za razmjene valute i koju, da bi postojala, svi moraju podjednako platiti nekim procentom svojih resursa. Tu instituciju danas zovemo "Banka".

Sada, kad je Banka utvrdila da su sve države podjednako vrijedne na startu, krenula je razmjena resursa, organizovano, pošteno i da svi budu zadovoljni. Prva država je prodala svojih 10 tona čelika drugoj državi za 100PPK (nek PPK i UKK budu naše dvije monetarne valute ili mjerila vrijednosti), Banka je plaćena sa 1t čelika u vrijednosti od 10PPK i za transport, koji je organizovala Banka je plaćeno 2t čelika ili 20PPK. Prva država za prodaju 100t čelika dobija od druge države 100PPK snosi trošak od 30PPK dodatno i to je ukupno 13 tona čelika za 100PPK vrijednosti. Da bi se prodalo 10 tona čelika, morali smo iskopati 13 tona čelika, dobili smo ukupno 100PPK. Banka sada posjeduje 3t čelika u vrijednosti od 30PPK. Druga država od prve države kupuje 10t čelika za 100UKK koje su zaradili prodajom 13t žita za 100UKK. Banka sada posjeduje 3tčelika i 3 tone žita u vrijednosti od 30PPK i 30UKK. Obje države su u realnom manjku za po oko 30% svojih resursa, koje nadoknađuje i anulira 30% više rada. Radno vrijeme da se skupi i proda 10t čelika ili žita nije više 6 sati, nego je 8 sati, a finalna dobijena vrijednost je ista.

E, sad iz ugla skupljanja resursa. Resurse skupljaju ljudi, od resursa prave mjesto za život, rad, umjetnost, uživanje, a kako im treba raznovrsnih resursa da sve to zadovolje, zavise od trgovine resursima između država, koje koordinira Banka.

Da su države samo razmjenile resurse 1:1 po potrebi u istoj razini vrijednosti uz uračunate troškove u skupljanju i transportu resursa, za sve što gradimo i radimo bi nam bilo potrebno samo 10t čelika ili kamena ili banana, ali kako Banku treba platiti, za sve to isto nam sad treba 13t resursa! Znači da za isti rezultat trebamo više raditi. Oke, nije frka, ima se može se. No u našoj zemlji čelika, desi se zemljotres koji uništi 20% rudnika čelika, tako da sad imamo za prodati samo 8t čelika umjesto 10t, a i dalje nam treba 100PPK da kupimo 10t žita koje nam trebaju da nahranimo sve ljude. Banka tu sad sa svojim kapitalom koji se vremenom skupio ulazi da pomogne i dopuni nas za te 2t čelika, dok ponovo ne izgradimo rudnike. Za izgradnju rudnika nam treba još 10 godina po 3t dodatnog čelika, koji kupimo od banke i kako to ne možemo platiti, tih 30t čelika dugujemo da skupimo i vratimo u Banku za 30 godina. Ljudi će morati još samo malo više da rade da skupe tu dodatnu 1t i za 30-ak godina ćemo ponovo biti na nivou prije zemljotresa. Ovih 30 godina, smo morali da dodamo još jedan sat na radno vrijeme svima, da se postigne kvota. Banka je u procesu skupila još 30t čelika u rezervi, koju su iskopali naši vrijedni ljudi, koji su žrtvovali svoje vrijeme da otplate dug i tih 30 godina se nisu stigli baviti kulturom, umjetnostima, istraživanjem i naukom. U drugim zemljama nije bilo zemljotresa i žitelji tih država su imali vremena za progres. Njihovo skupljanje resursa je sad mnogo efikasnije i umjesto 10t resursa, skupe 13t resursa za isto vrijeme i trud. Mi još imamo tehnologiju da skupimo samo 10t resursa. Mi kasnimo i samim tim banka definiše da naših 100PPK nije više isto kao 100UKK, nego je naših 130PPK sada 100UKK i da bismo kupili 10t žita treba nam 130PPK, a prodajemo 13t čelika za 70PPK. I nema tu više kompenzacije, jer neće ljudi da rade 10 sati dnevno samo da ostanu na istoj razini, bez opcije za napredak!

U trećoj državi je bila poplava i nakon 10 godina, žitelji su shvatili da ne mogu popraviti štetu i preživjeti i umjesto da nastave sa gradnjom, oni su industriju konvertovali za proizvodnju ratne mašinerije i napali su susjedne države i uzeli njihovu zemlju i resurse. Ostale države su se bunile, neke podržale jednu stranu, neke drugu, sada svi u borbi za resurse, dok su ljudi umjesto lopata nosili puške i ubijaše jedni druge umjesto da kopaju. Nakon rata, uz savjete i stručnost Banke, malo su korigovane granice država, da se "postigne veća stabilnost u regionu". Sve veće su bile razlike u veličini država i u dostupnosti određenih resursa. Kako nije bilo priliva novih resursa, svi su pozajmljivali od Banke, koja je imala izdašne rezerve skupljene kroz vrijeme. No, vrijednost resursa je sad definisala Banka, ne više same države, jer je vlasnik te vrijednosti sad bila Banka! Nerijetko, države su bile prisiljene da dio svojih resursa iznajme Bankama, nerijetko je to bilo na neodređeno vrijeme - a.k.a. dok se dug ne otplati.

A ljudi, ljudi više nisu imali ni vremena ni volje ni želje da čitaju knjige, jer po čitav dan kopaju čelik za malo žita, dok su Filmovi/TV/Internet bili brza isporuka trenutne mentalne satisfakcije. Knjigu niko ne posjeduje! To je kolektivno znanje i imamo skoro uvijek slobodan izbor šta ćemo čitati. Moderni mediji su vlasništvo korporacija koje vodi Banka i sadržaj je definisan potrebama Banke. Banku interesuje samo rezerva resursa, jer je to svrha postojanja Banke.

E, da su kojim slučajem one države na početku razmjenjivale resurse 1:1 po potrebi... možda ne bi smo svi bili zaposleni radeći za Banku.

Eto, zato skoro da nema države danas koja nije nekome nešto dužna, a nema niti jedne koja nije dužna Bankama. Količina resursa koja je potrebna da se naše društvo održi u postojanju prevazilazi same potrebe društva, ali nas dugovi tjeraju da gomilamo i da gomilamo, da se nekako izvučemo iz sopstvenih dugova.

Danas moraš za sve da platiš. Hrana se uglavnom kupuje, jer se proizvodi industrijskim putem. Voda se kupuje, jer je potrebno platiti da se prečisti voda iz prirode, koju smo zagadili tom industrijom. Toplota se mora platiti, jer gorivo za ogrev nije više resurs za skupiti u prirodi. Zabava se mora platiti, jer umjetnost i kultura takođe duguju Bankama. Ako posjeduješ parče zemlje, moraš plaćati porez na to vlasništvo. Ako imaš stan, moraš plaćati da ti očiste stepenište i poprave lift. Ako se šetaš ulicom, moraš platiti cipele. Otuda fraza koja najbolje opisuje naše društvo: "Potrošačko društvo"!

Rezultat ovakvog ponašanja u društvu svih nas, neodgovornost prema samima nama i našim potomcima ima za rezultat da se i sama sloboda života mora nekome platiti. Pa čak i pravljenje i štampanje "Novca" tog novog mjerila vrijednosti, koji nema nikakve veze sa resursima i razmjenom resursa na početku priče se mora platiti. A ko to sve plaća! Pa, mi svi ljudi, i siromašni i bogati i veseli i tužni i crni i bijeli. Kome plaćamo? Pa isto nama samima, samo što to nije više na nivou država, nego na nivou pojedinca... I da može to u ovom kontekstu da se spusti na molekularni nivo, pronašli bismo način da nam molekuli u tijelu plaćaju jedni drugima da postoje u koherentnoj vezi, da se ne rasplinemo u prostoru. Demokratija "je bila" prirodni poredak u društvu, dok to nismo zakomplikovali težeći ka Demokratiji. Od realnosti mi smo sebi napravili samo ideju kojoj težimo, dok sve što svakodnevno radimo (ne radimo) nas vodi sve dalje i dalje od te ideje. Zato treba čitati knjige, jer kad pročitaš knjigu, možeš zauzeti stav, možeš misliti, možeš postojati! Nema selameta od gledanja TV-a niti mubareka u kladionici.

#fakatzaplakat

17.11.2018.

Stan Lee und James Watson

Glorifikacija čovjeka "pojedinca" je bolest koja prati čovječanstvo od prvobitne ljudske zajednice. Osnova je skroz prirodna i većina divljih životinja ima Pojedince (alfa mužjak ili ženka) koji svojim fizičkim ili umnim prednostima omogućavaju cijelom stadu/krdu da lakše preživi. Više je izraženo kod životinja predatora, ali uvijek prisutno. Prirodni zakon/koncept/program. Prvo društvo ljudi je nastalo po istom receptu. Jaki ili pametni ili nadareni su uvijek privlačili masu... nekad zbog straha, nekad zbog poštovanja. No, kako je društvo ljudi uspjelo da pređe suptilnu granicu pukog preživljavanja, u svakoj novoj generaciji, djeca su bila pametnija i sposobnija od roditelja... imali su više vremena da nauče iz iskustva roditelja, pa su imali na raspolaganju kvalitetniju i obilniju ishranu, bolje životne uslove. Jing i Jang do tog doba su bili Snaga i Um... Uvijek u nekom konfliktu, nemogući jedno bez drugog.

Um caruje, Snaga klade valja! Teško umu koji snage nema!

Posljedice ove kultne "borbe" su bile pokretačka snaga razvoja našeg društva sve do Tehnološke Revolucije (mislim na onu prvu, kad su ljudi počeli koristiti metalni alat i prve primitivne mašine). Onog momenta u istoriji, kad je prvi put jedna porodica mogla svojim radom da nahrani cijelo selo, je momenat kad je Mermerni spomenik Jing/Jang eksplodirao i kad je na tom mjestu, u kamenim krhotinama zelena svjetlost Nove obasjala zadivljena lica ljudi koji su prisustvovali rođenju novog faktora u Univerzumu. Nova - Super Faktor je bila toliko moćna da su vrlo brzo i Snaga i Um, iako njeni roditelji, postali njene sluge.

Narod više nikad nisu bili gladni, nije im bilo hladno... ali im je postalo dosadno.

Dosada, lemur društva, jačala je paralelno sa Novom i Nova, iako moćna i prestrašna, shvatila je da prosperirati može samo ako drži Dosadu pod kontrolom. Prvo su ljudi višak vremena posvećivali ličnoj udobnosti i prostom uživanju u životu. Pravili su udobne i lijepo ukrašene kuće, namještaj, pa glamurozne spomenike Novi. Bila je tu i Vjera, ali kao nepristrasan arbitar i u harmoniji sa svima.

Kad su ljudi ukrasili sve svoje kuće i dvorišta, Dosada je ponovo počela da dobija poene i Nova je parirala genijalno uvodeći društvene igre za ljude. Prvo su igre bile fizičke prirode, gdje su oni fizički najsnažniji parodirali Sizifu na Olimpijadi i tako zabavljali masu, ali to je vrlo brzo postalo dosadno većini. Nova je napravila još jedan korak i omamila Vjeru da joj se pridruži. Njih dvije su igre odveli u novom pravcu, gdje su ljudi svoje slobodno vrijeme provodili u lovu na druge ljude... Ne za hranu, nego za dijete Nove i Vjere... za Zabavu, koja je bila dvolična i drugo njeno lice su ljudi često nazivali Rat! Trofeje sa Olimpijade su zamjenile vješto preparirane glave vođa ljudi iz drugih sela i što im je koža bila egzotičnije boje, više su bili cijenjene. No, Nova i Vjera su se znale i opustiti i ponekad se dešavalo da Dosada ode na godišnji odmor i konflikti među ljudima su počeli činiti više stete nego zadovoljstva, pa su se ljudi mrštili na pomen Novinog i Vjerinog imena... bježali u strahu i ponovo bili gladni i žedni. Zabava je tad nagovorila i Novu i Vjeru i Dosadu da se pomire, udruže, za dobrobit ljudi koje su zapravo služili, a ne vodili, kako su zaključili na Velikom Samitu Ujedinjenja. Rodilo se novo dijete. Demokratija. Nova politika je vrlo brzo riješila sve probleme koje su njene roditelje i ljude mučili. Svi su bili slobodni da maksimalno uživaju u životu, pod uslovom da rade dovoljno da nikada nikome nešto ne zafali. I ljudi su uživali i radili i svakim danom su imali sve više vremena, jer su radom postizali mnogo više nego što im je trebalo samo za uživanje. Nova se mrštila i ježila! Dosada je ponovo jačala i rasla svakim danom, jer zbog obilja na Svijetu, sve je manje trebalo raditi da se preživi i lijepo živi. U panici, Nova je ponavljala stare recepte u kombinaciji sa novim po cijelom Svijetu. Rađale su se nove umjetnosti i sport, pravila su se modernija oružja za ratove, Vjera se podijelila na razne vjerice u takmičenju ne za najboljom vjerom (jer je u suštini bila ista osnova), nego za najmnogobrojnijom, onom koju će svi prihvatiti. Demokratija je konstantno morala praviti kompromise da sve zadovolji... Poslijednji kompromis Demokratije je presudio! Ljudi su dobili pravo i moć koju su do tada imali samo Nova, Vjera, Dosada i njihova mnogobrojna djeca. Kako se to tačno desilo i kad, niko ne zna! Dosada je najviše beneficirala, jer su ljudi u cijelom tom eksperimentu izgubili sve nagone, sve osjećaje i sve težnje. No, ne svi, ali velika većina. Nova je ostala zbunjena i povukla se duboko u sebe tražeći u teoriji ono što nije pronašla u praksi, komunicirajući samo sa onom manjinom koja je još uvijek bila nezaražena dosadom. Ljudi su ostali da se snalaze sami za sebe u sad već krvavoj borbi protiv sve jače Dosade. Zabava je postala drugo lice Dosade. Novi Jing i Jang, sada u potpunom konfliktu, na čistoj, uglačanoj, neprobojnoj površini beskonačnog ogledala. Disbalans koji je ljude ostavio u zaleđenom momentu virtuelnog postojanja sa prividnim smislom, dok je fizičko/umno postojanje ostalo samo na osnovnim elementima pukog postojanja. Samsara 100%! Krugovi u krugovima beskonačnog kruženja gdje je jedini progres, jedini pomak dalje, zapravo samo u korak sa bezdanom haosa koji lagano slijedi. Kao glečer koji se lagano topi, a ljudi se sele od ivice prema unutrašnjosti istim tim tempom kojim se ivice tope. Naravno, glečera je sve manje, a samim tim i prostora za seobu, a ljudi se sve više multicipliraju, jer imaju alate i tehnologiju da nahrane većinu. Naravno, kvalitet te hrane, stalno opada, jer je resursa na glečeru sve manje, a tehnologija može dati samo količinu, ne nužno i kvalitet. Ljudi su svjesni da uskoro neće biti ni dovoljno mjesta za sve ni dovoljno resursa da svi jedu. Nova šuti... nema je, na obali je nekog sjevernog mora, u kolibici spava, na kamenu sjedi i razmišlja.

Ljudi se tad prvi put okreću da pogledaju svoju pokretačku snagu, Dosadu, direktno u lice! Čak su i Strah, gurnuli u stranu!

- Daj nam! - povikaše ljudi - Daj nam svega!
- Šta hoćete? - upita Dosada, iznenađena tim, po prvi put, direktnim kontaktom sa ljudima
- Daj nam svega! - povikaše ljudi
- Ali, zar već nemate sve? - slegnu ramenima Dosada - Dobili ste hranu, prostor, Zabava je tu svaki dan sa vama! Možete da birate čime ćete se baviti - mahnu rukom prema Demokratiji - i sve što ste do sada konkretno tražili od mene i moje djece, dobili ste!
- Hoćemo još! - povikaše ljudi
- Dobićete još! - Dosada baci upitni pogled Demokratiji, koja je u svečanoj uniformi stajala iza ljudi sa rukama na leđima i izbjegavala poglede ostalih.
- Kad? - ljudi su se počeli komešati u masi - Šta će to biti? - gužva je rasla - Ko će prvi dobiti?
- Mir dobri ljudi! - Zabava se gurala u masi, pokušavaju da se probije do podijuma na kom je Dosada zabrinuto grickala nokte na nogama - Zašto se brinete?
- Daj nam! - vrisnuše ljudi svi u glas i muk ispuni sav prostor Univerzuma. Zabava se lagano prošeta do podijuma kroz tišinu i pritisak svih očiju na Svijetu.
- Dajem vam Internet, Multimedije, Estradu! - ponosno viknu arijevkim glasom Zabava, dok joj se Dosada lagano povlačila u sjenku i ka izlazu, a ljudima oči caklile u mraku. - Internet će vas sve objediniti i zadovoljiti na milion multimedijalnih načina u slije i zvuke Estrade! - nastavi zabava gromovskim glasom, sve veća i veća, dok je krišom posmatrala kako se Dosada sigurno izvlači kroz šireću sjenku. Reflektori obaskaše tri nove zvijezde. Internet, Multimediji i Estrada su se fleksali u svojim moćnim šarenim odorama, izvodili trikove za raju, koja se iz potpune letargije, potpuno probudila... vrišti u ekstazi zadovoljstva i u ispunjenju nakon duge gladi. Krv i suze u očima ljudi. Niko nije vidio duge crne niti u sjenci, koje su pokretale udove ovo troje.

I ljudi uzeše!

Glečer se i sad lagano topi, ali se ljudi više ne sele ka unutrašnjosti. Rezon među ljudima koji je u trendu je da ako je već ovom Svijetu došao kraj, treba se posvetiti novom Svijetu u kom nema fizičkih i umnih prepreka i operećenja. Najnovije dijete Dosade i Nove... da, Nova je Zabavi dala ideju, nakon dugog razmišljanja, i to je konačno postiglo balans u Univerzumu.

_________________________________
Zaključak jednog ovako, blagorečeno anti-utopističkog spisa je da su ljudi zapravo disbalans u Univerzumu i da će se ravnoteža vratiti onog momenta kad se istopi glečer do kraja i kad Ljudi nestanu. Nova i Dosada se konačno ponovo objediniše u spomenik Jing/Jang, od mermera i zeleno svjetlo prestade da baca sjenke.

Naravno, ovo je i "absolut" i kao i svaki sličan, praktično ga je nemoguće ostvariti u realnosti. Samim tim nije mjerilo, nije anker/konstanta i nema univerzalnog recepta/rješenja i spaznajom istog se ne riješava niti jedan problem. Mjerila za vrijednost su danas toliko fleksibilna, da izgovaranjem proste rečenice da je neko vrijedniji od nekog drugog i da je nečije djelo vrijednije od nekog drugog je dovoljno da počnemo novi konflikt, prvo verbalni, a potom preko fizičkog ka ratu u propast. Čak ne moramo ni da srljamo u propast prema ivici glečera via nekog od ektremnih sportova... dovoljno je da samo čekamo u mjestu.

___________________________________________________
"Da je umro James Watson, ne bi bio ovako propraćen kao lik koji se nenormalno obogatio na stripovima (tj njihovim adaptacijama). Inače, pošto većina vjerovatno ne zna ko je gore pomenuti - radi se o čovjeku je otkrio DNK i ima 90 godina." - reče G.S. poznanik sa Interneta.

23.10.2018.

Za šta mi ljudi danas radimo, za šta živimo i zašto je to tako?

"Koliko nam treba robova da rade za nas da bismo uživali u našim svakodnevnim navikama i načinu života na koji nas kapitalistički sistem prisiljava?"

Stvarno! Okrenimo se oko sebe i pogledajmo Svijet u kom živimo, ali zanemarite površinski uglačani sloj i pogledajte ispod površine.

Tanak sloj, samo 1% ukupne mase našeg života je dovoljan da povede cijelo čovječanstvo putem vječne stagnacije. Poezija? Evo i proze!

Uzmimo za primjer jednu gipsanu skulpturu i jednu sklupturu od mermera. Ono što mi vidimo je samo površina skulpture, jer je gips neprovidan. Površina je glatka, ugodna za gledati i budi u dubini bića osjećaje zadovoljstva, ljubavi, solidarnosti... Kad dodirnete skulpturu i osjetite oblike pod rukom, ti osjećaji su još dublji, još snažniji i kvalitetniji. Između gipsane i mermerne skulpture skoro da i nema razlike na prvu. No, sagledajmo tehničku stranu procesa kreiranja skulture! Mermerni blok, klesarski čekić i vizija... Isto tako, ako napravimo gipsani blok iste veličine i istim alatom oblikujemo skulpturu, dobićemo isto! Samo će biti fizički lakše obraditi blok gipsa od bloka mermera i mermer je otporniji na protok vremena, ali za momenat pogleda i dodira, ovaj sad, obje skulpture imaju isti efekat, isti razlog za postojanje, istu vrijednost... Jesmo se dogovorili?

Kako kao društvo napredujemo ka budućnosti, stalno se tehnički razvijamo, uzdižemo fizički i intelektualno. Na prvi pogled, čovječanstvo je u procesu "Uzdizanja" kao vrsta u Univerzumu. No, kako nam tehnologija dozvoljava da kreiramo mnogo više nego što možemo potrošiti, po tendenciji mi ljudi gomilamo, trpamo, pakujemo, kupujemo, bacamo i uglavnom ne popravljamo, ne recikliramo... Prirodnih resursa je sve manje i tu nema diskusije! Rude, uglja i nafte neće biti više nego što sad ima - biće samo manje dok ne nestane, dok se deponije smeća šire logaritamski, kako u Amazonu sječa šume pravi mjesta za to, a vode se svakodnevni krvavi ratovi koji za rezultat imaju samo te veće deponije smeća.

Vratićemo se na one dvije skulpture, ali još jedna digresija zarad potpunije misli!

Elektronske sprave su osnova današnjeg modernog života. Sve oko nas je bazirano na uređajima, mašinama, poluprovodničkim sklopovima, koji čine naš život onakvim kako ga društvo danas praktikuje. Tehnološka revolucija je konstantan proces i ljudi teže potpunoj automatizaciji života, a "pomalo" su izgubili osjećaj... Gdje je cilj i za šta mi to svi radimo?

U prvobitnoj ljudskoj zajednici, ljudi su se okupili oko vatre da naprave alat koji će im omogućiti da se zaštite od prirodnih nepogoda, da se odbrane od životinja predatora i da ne gladuju tokom zime. To što su svu tu novorazvijenu tehnologiju prvo isprobavali jedni na drugima u plemenskim ratovima, nećemo analizirati u ovom spisu, ali nek bude tu sa strane, pri ruci! Tehnologija je služila ljudsko društvo milenijumima... Zdravstveni problemi se lakše rješavaju, hrana se lako i brzo proizvodi i može dugo da traje, pretjerana hladnoća ili vrućina su sad samo turističke atrakcije i život je sladak i lak. No paralelno, napredovao je i sistem "kako što efikasnije uništiti to stvoreno" i opet, nije tema ovdje, ali nek bude tu... sa strane... pri ruci!

Hajde prvo da vidimo šta se dešava sa naše dvije skulpture! Dogovorili smo se da sad kad se okrenemo i pogledamo ove dvije skulpture, da ćemo da uživamo u momentu, u funkciji skulpture, u filozofiji umjetnosti. Isti rad, isti umjetnik, dva materijala, dva umjetnička djela napravljena sa ciljem da mnogi beneficiraju, da se mnogi osjete lijepo, da uživaju u momentu i nastave sa osmijehom dalje putem života i tako milenijumima u slučaju mermerne skulpture. Tako je nekad bilo, kad se u muzeje, galerije i sajmove išlo jednom godišnje, specijalnom prilikom ili sa konkretnom namjerom. Danas, kad ljudi izađu iz muzeja, čeka ih štand sa kopijama umjetnosti u kojoj su upravo uživali. Ponovo su to gipsane skulpture, ali ne isklesane rukom umjetnika iz bloka gipsa, nego izlivene iz kalupa koji je napravljen od originalne skulpture, debljine samo par centimetara i ispunjene prazninom, bez bar 21-og grama. I zarad želje da konstantno uživaju u osjećaju i osjećanjima koja su imali kad su prvi put vidjeli i dodirnuli tu skulpturu, ljudi će kupiti te -21g skulpture i odnijeće ih doma, postaviti na vidno mjesto i živjeti u iluziji da je lijepši sad taj život, taj osjećaj ispunjenosti prazninom i taj manjak 21-og grama. Čak i kad doma donesu originalnu, krvlju i znojem isklesanu skulpturu, ona će postati dio namještaja, svakodnevni bespotreban predmet i poneki uzdah sporadičnog gosta, koji vjeruje da gleda u vjerodostojnu kopiju, a ne vidi da je unutra ispunjeno sa više od 21g i za mnogo puta duže, no što će trajati život tog sporadičnog uzdaha. Ta površina je sječivo sa dvije oštrice! Ako se ne pazi, može početi da krije "bitne stvari", a da ističe one gdje se putuje uz manje otpora! Čovjek je postao biće koje će se zadovoljiti formom bez suštine u kojoj se uživa samo površno i kratko i takav način života samo "traži" još i još i JOŠ, kako bi se ponovio bar dijelom taj osjećaj udobnosti i zadovoljstva. Tipično za hemijsku ovisnost, zar ne? No, to je samo stvar interpretacije i samo zato što smo hemijsku ovisnost okarakterisali kao "nešto loše", dok je naš svakodnevni život pun identičnih ovisnosti, koje opravdavamo na vrlo plahe i floskulativne načine. Ovisnost o šećeru, mesu, duhanu, alkoholu su sve hemijske ovisnosti i sve su na istom principu i sve vrlo štetne po zdravlje! Heroin ubije manje ljudi (i životinja i biljaka) godišnje od hamburgera, pa vi vidite, koliko god da je loša ova moja usporedba! Kvalitet je zamijenio kvantitet sa trunkama kvaliteta. Za sve ovo je potrebno mnogo prirodnih resursa, gomila se mnogo tehničkog otpada, a ljudska ovisnost je sve veća i veća i traži sve više i više i funkcija tehnološke revolucije se gubi u traktatima "španskih serija" u Seriji XXXXXX mobilnog smartfona, u Terabajtima hard diska u megabitima protoka informacija na Internetu u tonama kancerogene jeftine robe sa Dalekog Istoka i Juga!

Umjetnost i Tehnologija su nekad služili čovječanstvo, uljepšavali i olakšavali život, smanjivali stres i pazili da nam bude toplo, da smo siti i da se ne svađamo međusobno oko međa, oko krušaka ili nafte... da svi imamo sve što nam je potrebno. (Alarm! Marx se okreće u grobu!)

Pitanja stoje, na zidu, kao dio namještaja, zapostavljena kao gipsana figura i nikoga više da zainteresuju da potraži odgovore: Za šta mi ljudi danas radimo, za šta živimo i zašto je to tako?

Da bi smo došli do odgovora, potrebno je samo jedno! Potrebno je da se svi postavimo sebi ova pitanja i da zajedničkim snagama pokušamo do dođemo do odgovora i nakon toga da zajedno radimo na putu ka realizaciji onoga što smo u odgovorima pronašli! Imamo problem? Dobro, potrebno nam je da problem identifikujemo u potpunosti, da pronađemo uzroke za problem, da popravimo/zamijenimo/eliminišemo uzroke, koji su izvor problema, ali bez da u procesu pravimo pet novih problema i onda da se bavimo sanacijom štete i lagano guramo dalje dok se ne sretnemo sa slijedećim problemom. Za to imamo um! Kad riješimo sve probleme, onda se možemo ponovo posvetiti istraživanju Okeana i Svemira, možemo ponovo praviti skulpture od mermera i možemo ponovo uživati u slobodi koja nam je podarena/nametnuta/velikoupraskana kao živa bića, na gostoljubivom planetu u gostoljubivom solarnom sistemu, sa pipcima znatiželje i zadovoljstva, koji se šire na sve strane...

Poslije ove gore srceparajuće komedije, ide sirova, surova realnost!

Ljudi se grupišu u gusto naseljene, prometne zone, sa lošim kvalitetom zraka, vode i hrane. Zbog viška stručnog kadra, a manjka osnovne radne snage, obrazovanje se ne forsira, specijalizacija je privilegija i nikad ne traje dugo, a trka u 30 dana je svaki nivo sve teža i teža. Da bi se kompenzovala ta niska energija u populaciji, koja je kroz historiju uvijek evoluirala u burne i brutalne promjene na bolje, ljudima je omogućeno da izbjegnu sav prirodni strah, koji tjera dalje u život, izbrisani su svi nagoni i zamjenjeni obilnom količinom hrane slabog kvaliteta, umovi ljudi su somatizovani elektronskim kopijama naših gipsanih skulptura. Forma: Televizija, Internet, Sport, Rizik na daljinu za dozu adrenalina, udobne plastične sofe i džak hrane za pse! Komotno se mogu ljudi prikačiti na mrežu da kretnjama organa za probavu prave struju! Kao baterije u Matrix-u nam! No nije moralno tako iskoristiti ljude? Ali je moralno da djeca umiru u rudnicima dijamanata ili na plantažama čokolade? Moralno je da se sve mlađi ljudi prodaju u porno industriju i sex-slave industriju? Moralno je koristiti elektronsku spravu da uživamo u sadržajima Interneta, a znamo da su potlačeni ljudi bili prissiljeni da rade da se ta sprava naparavi? Moralno je jesti bijeli luk iz Kine, iako znamo da ga uzgajaju zatvorenici/robovi u logorima? Nemojte da se hvatamo morala, molim Vas, jer nema to više smisla niti je potrebno!

Za šta mi ljudi danas radimo, za šta živimo i zašto je to tako?

Odgovor na ova pitanja je brutalan, neugodan, rizičan, kao gnoj u rani, na koju treba sad staviti žive crve koji će taj gnoj i nekrotično tkivo da pojedu, da se rana ne inficira i da pacijent ne umre. Ali kao i ti crvi neophodan, ako planiramo da nastavimo da živimo, a ne samo da preživljavamo, dok kao muhe, padamo jedan po jedna i jedna po jedan.

Ono što možemo da uradimo za ovog svog života, je da razmišljamo o našim potomcima. Oni će podjednako kao i mi uživati u onoj mermernoj skulpturi, ali će im ćef kvariti mirisi iz mrtvog mora, pejzaži ogoljenog terena, gdje su nekad rasle hiljadugodišnje šume, radioaktivni vrhovi najviših planina bez ozona.

Ljudi ne treba da traže lijek za kancer/rak. Ta bolest nema lijek, ne zato što je neizlječiva, nego zato što nije bolest, nego prirodni mehanizam koji treba da pokaže ljudima da žive na lošem mjestu, da se loše hrane, da je loša voda i loša hrana i loš kont, te da trebaju prestati to da rade za svoje dobro i dobrobit svojih potomaka!

Ono što po meni ljudi treba da urade je da potraže uzrok problema u sopstvenoj okolini, da iskoriste mehanizme koje je ideja demokratije ponudila i da krenu od sebe prvo, pa preko svoje porodice da utiču i na svoje susjede, a sve to putem lijepo zamišljenog sistema Mjesnih Zajednica, Gradske Skupštine... Politički nezainteresovani i neobrazovani ljudi, koji ne izlaze na izbore i ne znaju zašto bi na izborima učestvovali su veća opasnost po naše društvo od manjine koja masom upravlja putem medijske indoktrinacije. To nisu loši ili zli ljudi i nisu neprijatelji protiv kojih se treba boriti! To su umorni, uplašeni, polupijani ili nadrogirani ljudi koji su izgubili osjećaj za život i većini je potrebno samo malo više od jeftine gipsane replike da progledaju i urade pravu stvar. Mi ljudi izlaskom na izbore nećemo mnogo promijeniti, jer je sistem u kom sad živimo vrlo stabilan, ali ćemo stvoriti pozitivnu tradiciju. Mali broj ljudi efikasno drogira 99% populacije koja ima zadovoljene osnovne potrebe za egzistenciju, tako da nikad neće od gladi krenuti u fizički napad, a i uvijek mogu platiti dobro mali broj ljudi obučenih da ubiju brzo veliki broj ljudi koji prave probleme ili da naprave medijsku kampanju koja će indoktrinirati većinu ili pak mogu podmititi najglasnije u masi, da smanje ton ili zapjevaju drugu pjesmu. Ali stvaramo naviku sami sebi! Učimo da naš glas znači i da što nas je više da se protiv problema borimo, veća je šansa da problem riješimo.

Ništa novo i pametno nisam ovdje napisao, a da vi to svi već dobro ne znate! To ja samo sebe podsjećam kako sam skrenuo sa pravog puta, kako sam zapostavio dobrobit većine zarad sopstvene životne udobnosti i kako što više iskustva i znanja imam, sve više shvatam koliko apso-fakkin'-lutno ništa ne znači biti pojedinac. A sve znači taj sve jedan pojedinačni glas na izborima.

Čekamo Godoa i mi što nešto čekamo i oni što su se predali, pa vise pred ambasadama stranih država koje uvoze legalno robove ili oni što sjede u 3 kvadrata 8 sati, pa onda na plastičnoj sofi ispred TV-a 8 sati, pa u krevetu 8 sati, pa Samsara! Čekamo, zato što nam nije velika frka i nismo gladni, nije hladno i trenutno niko ne puca na nas!

Čekamo, zato što smo se živeći izgubili u životu u kom nas vode slijepi dok gluvi slušamo nijeme!


Stariji postovi

Mentalna Masturbacija
<< 12/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

LINKOVI

F.U.A.
Ovo je parola, zakon i za pitati se do restorana na kraju Vaseljene, a da sve vreme to bude tako blizu... Cuga, otvorile mi se oči, od bola li je? Ili nije?

UPUTA
Za one kojima treba... Na dnu svakog posta nalazi se LINK KOMENTARI... tu se sve dešava.

Slika koju sam iskoristio za LOGO je delo velikog majstora Milana Dragojlovića. Miške ti si ČOVA!

Fundamentalni bris MM...
CUI BONO?

Posao
pcCREO

Portfolio

CV

MOJI FAVORITI
Budan u snovima vs. sanjar na javi
Glog (Glupi blog)
Još jedan krug na mom vrtuljku
labirint
..
PLJUVAONICA
Proces odrastanja
Malo filozofije nikom ne škodi, osim retardima :)
蝕紅
I FiGhT BaCk
SASI
Moja borba
više...

BROJAČ POSJETA
31582

Powered by Blogger.ba